Ženske priče

Život je čudo... Probaj da ga iskoristiš.

11.08.2018.

Apel svim "gospođama": "Muuuuknite gospođo kada uđete u prodavnicu."

Ja sam prodavačica. Svakodnevno se susrećem sa različitim profilima ljudi, različitim nacionalnostima, rasama, strancima, domaćima... Već neko vrijeme razmišljam o bosanskom čovjeku. Razmišljam tako gledajući ih kako se ponašaju, kako se ophode prema drugima, kako razgovaraju, kako primjenjuju osnove bontona. Nikakav smo mi narod i nikakavi smo mi ljudi! Ne znamo mi ni osnove od osnova lijepog ponašanja. U daljem tekstu možda ću se ponekad ružno izraziti ali ljepših riječi za takve osobe nema. Kako ste vi odgajani ja to ne znam ali mene su moji roditelji naučili da je osnovno pravilo kulture da pozdraviš ljude kada uđeš u neku prostoriju. Svaki se divim ovim nazovi "gospođama" koje se šunjaju iza leđa prodavača samo da ga ne moraju pozdraviti kada uđu u radnju. Papanluk im izvire iz ušiju. Jadna ne bila pa mukni kad uđes u radnju; Ne zato da bi muknula nego da me ne prepadneš. Zar ti bona niko nije rekao da treba pozdraviti osobu. Gdje si ti odrasla? U šumi? Pa i u šumi se životinje oglašavaju; I u štalu kad uđeš krava ti mukne, a ti...? Ove bosanske žene su mi facinantne: fenirana kosa (kao da je sad izašla iz salona), markirana haljina i torba, manikir, pedikir, sve vrhunsko, a kultura iz kamenog doba. Nije meni bona stalo do tebe. Ja da ne moram ne bih te ni pogledala ali ipak imam dovoljno poštovanja prema tebi da ti kažem: "Dobar dan." Ne oslovljavam ja tebe sa gospođo zato što si ti to zaslužila ili možda zato što moram, nego zato što mi obraz ne da da ti se obratim drugačije, a nisi ti draga moja blizu gospođe ni u kinu sjedila. Opanci ti još uvijek pred vratima stoje. Iz ovog razloga dobronamjerno apelujem na sve "gospođe": "Muuuuknite gospođo kad uđete u prodavnicu." Možda ovo što vam pričam djeluje prosto i nebitno ali kada se godinama susrećete sa istim neodgojem zapitate se u kakvom to svijetu živimo. Ko to odgaja nove generacije?

03.02.2017.

Ja vam, bolan ratovati neću!

Poštovani drugovi i drugarice… Nešto mi se već danima mota po glavi ali nije čuperak plavi. Slušam gledam i razmišljam… Kažu bit će rata, rat se sprema, rat je na pragu, rat je ovo i rat je ono… Razmišljam… Koga imam u dijaspori? Ja vam, bolan ratovati neću! “Gospodo” vama ako je do rata vi lijepo pasos u ruke (a možda i ne treba) pa bujrum u Siriju, tamo jedva čekaju takve kao što ste vi. Takve herojčine uvijek su dobro došle. Ako ne želite tamo možete vi i ovdje, ali ja vam rata opet trpiti neću. Rado ću ja biti izbjeglica u Njemačkoj. Vi fino svoje “gotovane” (što bi rekla moja mama) dovedite iz Švicarske, Holandije, Amerike i ostalih egzotičnih zemalja (za nas obične ratnike) pa se njima dičite na prvoj liniji bojišta. Dajte, brate malo svoje krvi za Bosnu a i za Hercegovinu. Red je da i vi nekad počastite. Kažu da beg nije cicija pa da vidimo… Dragi drugovi i drugarice, drug Tito je rekao da tuđe nećemo, a svoje ne damo. Ja ne tražim tuđu krv, a svoju ne dam. Za života da vam zatreba ne bih vam dala. Ne zbog prkosa i inata nego zato što ste mi popili svu krv za ovih dvadeset i kusur godina. Ne dam i ovo malo što mi je ostalo za benzina. Cijenjeni drugovi i drugarice; Ja nisam bila pionir, ne sjećam se mnogo tog perioda ali znam da drug Tito nije bio diktator kao što to neki kažu. Koliko god da se kralo i koliko god da smo izolovani bili ipak je bilo lijepog života. Niko nije smio da kaže protiv države. Svi koji su se usudili bilo šta reći tucali su kamen, a ti isti danas tucaju nas, u glavu. Danas svi govore protiv države i svima je loše osim onima koji su se nekad sokolili na Golom Otoku. Na šta smo spali… Da nam bivši robijaši budu “uvaženi poslanici”, “poštovani zastupnici”. I još jednom da ponovim; Ja vam ratovati neću! Niko moj ratovati neće. Toliko ste nam rodbine zaposlili “vani” da ćemo svi da uživamo u prognanstvu, a vi izvolite ratujte. Hvala vam za ovih stotinu hiljada radnih mjesta, niste trebali toliko.

04.01.2017.

Mi više nigdje ne pripadamo

Znate... Najviše me “pogodi” kada mi kažu: “Vi mladi, trebate se boriti za svoja prava, za svoja radna mjesta!” Upravo sam pogledala prilog Dnevnika 2 na FTV u kojem jedan od parlamentaraca kaže da u novoj godini trebamo širiti ljubav, a ne mržnju. Taj čiča zauzeo je svoju poziciju još kada sam ja imala sedam godina. Rat mu je donio tolike beneficije i životne pogodnosti da sada komotno može do smrti da mi priča kako svaka nova godina treba da bude ispunjena ljubavlju. To me podsjetilo… Davno, još dok sam bila školarac u nekoj emisiji prikazan je jedan skeč. Dvoje mladih se vjenčalo. On bez posla, ona bez posla. Kada ga ona upita, od čega će živjeti on joj kaže od ljubavi. Jednog dana, muž se vraća kući i pita suprugu, šta je za ručak, a ona mu odgovara: “Čista ljubav.” Takva je naša realnost. Za ručak možemo da jedemo čistu ljubav sa čistih, uglanjcanih tanjira “zlatnim kašikama”. Baš onako kako su nam i obećali. Ja sam bila dijete u vrijeme kada su se pozicije zauzimale i kada su se poslovi dijelili šakom i kapom. Tada nije bilo bitno koju si školu završio. Svi su bili podobni za sve. Majka moje poznanice, koja je do tada lijepila đonove u Aidi (fabrika obuće) zaposlila se u općini kao nekakav referent... Da stvar bude jasnija muž joj je inspektor. Danas nam baš ti ljudi zamijeraju što smo pasivni. Mi treba sada da rješavamo probleme koje su oni napravili i da ih dovodimo na čistac; Mi koji nemamom prava čak ni na radničke knjižice; Mi koji smo bili djeca koja treba da uživaju u djetinjstvu, a mjesecima smo jeli samo kukuruzu; Mi kojima su oteti svi novogodišnji paketići; Mi koji imamo više žuljeva nego staža; Mi kojima je more pojam o kojoj sanjamo; Mi koji se ne usuđujemo rađati djecu jer ni za sebe hljeba dovoljno nemamo… Moja generacija je generacija koja nema ni miraza ni kompasa. Mi lutamo. Svake nove godine starosna granica za penzionisanje se pomijera. Niko više ne ide u penziju, a naše godine prolaze. Mi se više ne ubrajamo u mlade. Mi više nigdje ne pripadamo. Svi nam pridikuju kako se trebamo boriti… Čime da se borimo protiv Nemani? I kada bi krenuli u borbu, kako se boriti protiv vjetra koji puše sa svih strana? Mi smo generacija koja je naučena ali i primorana da sluša i poštuje i da radi onako kako joj se kaže, jer naše vrijeme ukrali su oni koji nam sada poručuju šta treba širiti tokom praznika. Jučer sam vidjela djevojku kako čisti snijeg ispred kuće. Poznajem je. Fakultetski je obrazovana. Njen otac je zaposlen, a za nju posla nema. Sretna nam Nova Godina!!!

12.09.2016.

Danas je dan zrtvovanja i dan darivanja

Prvi je dan Bajrama. Ezani pozivaju... Ikindija je namaz. Zamislite sad masu koja se Bogu klanja... Ko moze pojmiti svu tu energiju kojom isijava ovaj trenutak? Danas je poseban dan. Svetost se siri zrakom. Ovakvi trenuci mame trnce. Ovi momenti radaju pitanja na koja niko nema odgovor; Postoji vise nji, vise od jednog. Postoji li ta "Visa Sila" kojoj se klanjamo? Postoji li taj Raj i taj strasni Pakao kojem se nadamo ili ne nadamo? Dan je zrtvovanja i dan darivanja. Jedan je covjek, jednom davno, da li u svojoj ludosti ili predanosti odlucio nemoguce. Jednom davno neko je volio i bio je "voljen" taman toliko da zrtvuje dio svoga srca i bio je posteden. Da li je to uradio zbog svoje hrabrosti ili gluposti, ali "Visa Sila" skrenula je "losu" krv u dobar tok. U sustini nije to ni bila losa krv. To je bila neduzna krv jednog djeteta, ali covjek je covjek. Zrtvovati dusu svoga tijela je lahko, ali zrtvovati dusu svoje duse je sasvim druga prica. Imao je dobre namjere ali koliko bi te namjere ostale dobre? Koliko dugo bi imao vjeru u svoje dobro djelo? Momenat je promijenio sve. U najtezim vremenima u dusi se zguti jedno klupko; Tisti i boli, steze i pritisce. Samo hrabri nastavljaju svoj put do cilja i samo hrabri ispune data obecanja. Ponekad nas ludost hrabrosti dovede do klupka koje se ne da odmotati ali nas neki ideal gura ka naprijed. Sta je to? Sta nas to vuce, sta nas to tjera? Mnoga su pitanja negdje izmedu stvarnog i nestvarnog. Ipak samo jedno nas cini zadovoljnim... Davati! Dijeliti dobrotu. Danas se daje; Porodici,prijateljima, siromasnima, nemocnima, svima. Jedan osmijeh srca saprat ce ruku koja daje plodnom kisom zahvalnosti. Svevisnji sve prasta i milostiv je. Tu nema pitanja. To je cisto koa danasnji vedar dan. Neko ce se osloniti na Boga, neko na Allaha, neko na nekog treceg; Sustina je u osloncu. Oslonac je bitan. Treba vjerovati i biti sretan. Samo ljudi koji se istinski predaju ispunjeni su zadovoljstvom vjere. Kazem vam, svetost se siri univerzumom. Odakle god da poticemo nasi preci su ponosni na nas. Svecana odijela i sjaj u ocima; Bajramska radost se siri mahalom.

24.05.2016.

Ljubav ili podrška?

Vremenom... Prođe vrijeme. Odrastem. Mijenjam se. Mijenja se moje mišljenje. Mijenja se i moje tijelo. Sve se mijenja kako odlaze godine. Svaka sljedeća mijenja nešto na bolje ili na gore... Ko bi to mogao znati? I život tako prođe. Ostaju samo fotografije. Podrška. Ljubav.Uspomene.

24.04.2016.

Prokletstvo ženskog svijeta

Dugi, elegantni nokti grebu i ostavljaju crvene tragove na blijedoj koži,
sjajne usne i mračne oči.Blještavilo dijamanata rasulo se niz crne pramenove.
Novi dan, nova šansa da se nestane iz ovog straha.
Bijele, žute, bordo latice brišu tamu. Gubi se monotonija još jednog prohladnog jutra.
 Svaki novi dan jednak je prethodnom u ovoj zabiti. Kao da je svijet nestao. Postoji samo zamagljena dolina između visokih planinskih zidina.
Negdje na vrhu je stari kameni grad.
Visoko, gore, izdiže se iz oblaka i strši u nebeski beskraj. Naleti vjetra klešu mu snagu, oštre oštrice i režu ostavljajući krvave tragove na obroncima prljavih brda. Kameni sjaj i beskrajan pogled sa isječenog kamena, miris sladak poput ušećerenih crvenih jabuka. Nestašno zelenilo rasulo se prema maglovitim tokovima bivanja. Raspuštene duge padine kroče kroz vrijeme i nema im kraja. Otkada postoje one postoji i tuga.
Tu, na tom mjestu prepuklo je jedno žensko srce. Tu gdje stojimo nestala je jedna ženska perspektiva i zgaslo jedno tamno oko.
Na tom proplanku postala je vječna jedna muška želja probodena mrzovoljnom sujetom i ponosom podpirenim ženskom ljubomorom i zavišću.
Prokletstvo ženskog svijeta.

15.04.2016.

Molitva za majku

Kada poželim biti sjetan samo se pozovem na sreću iz djetinjstva. Uvijek me blagi osmijeh voljene osobe podsjeti koliko sam bio bespomoćan i koliko sam sretan bio u tim trenucima. Ni najmanji uzdah tada ne bi poremetio moje dječačke snove.

Prisjećam se veselja i pjesme. Sjećam se svega što je bilo. Sjetim se nje. Sjetim se jedine svete uspomene koju ne dijelim. Niko je nikada neće oteti od mene. Uvijek će imati posebno  mjesto u mojim sanjarenjima, mojim sjećanjima, mojim mislima, mome srcu.

Negdje daleko, u prostranoj ravnici, zelenilo se razlije u proljeće, baš kao i sada. Ovdje. Potrčim niz livadu, kroz nabujalu travu, gazim sve što mi je pod nogama, a ništa ne polomim, ništa da uništim. Dječiji koraci ne odjekuju. Nježni su i tihi, mekani. Još i sad čujem kako me doziva. Doziva moje ime. Bilo mi je mrsko tada odazvati se. Sada bih to  rado  učinio.

Njen drhtavi glas dok pjevuši rado bih čuo u tišini uspomena, dok nam dijeli kolačiće što ih je kuhala za nas, svakog petka.  Kada se ohlade smjesti ih u šarenu kutiju i sakrije visoko, na vitrini, a ja privučem stolicu pa se popnem da dohvatim. Ma, bio sam premali za to, u to vrijeme. Zvonki smijeh i zadirkivanje posramili bi moje dječačke naume i brzo bih skočio sa stolice, što dalje se odmakao i pognuo glavu da ne vidi da sam sav rumen u licu. Pomilovala bi mi obraze nijemo. Nježno bi,  hrapavim prstima grebala me po licu, i za divno čudo ništa me nije boljelo.

Njeni dodiri, ogrubjeli od silnog rada na poljima, štitili su moje snove noću i danju. Uživao sam u tim trenucima kada sam osjećao mekoću njene ljubavi ispružene na dlanu. Trebalo je samo da je uzmem i to bi bilo dovoljno od mene. Nesebično je davala, a ja sam nesebično uzimao sve više i više. Nikada se  nisam obazirao na svoju nesebičnu sebičnost. Nikada nisam razmišljao o tome.

Živjela je ispunjena ljubavlju i dijelila se na sve nas. Davala je osmijehe, nježnost i ljubav. Očima plavim i bistrim okupljala bi nas smireno u svježe predvečerje i ljubila nam čela, jednom po jednom. Bili smo njen život. Bili smo njeni snovi. Bili smo njene želje.

Život je vremenom protekao. Snovi su s vremenom izblijedjeli. Želje su vremenom ostvarene. Ostalo joj  je samo da živi život i bude zadovoljna ispunjenim željama. Vrijeme je prošlo. Njene ruke su ostale iste, nježne i grube, zajedno. Dlanovi joj ispruženi nesvjesno tražili su ljubav  iako su je i dalje davali  nemilice. Očima prepunim  topline koja je podsjećala na dom i djetinjstvo, rasipala je sreću po nama.

Moja majka je jedina koja je zavrijedila da je se sjetim svakoga dana i svake noći. Jedino je ona ostala vjerna svojim snovima. Osim nje niko me nije znao zagrliti i tješiti svojim ćutanjem. Jedina je koja je zaslužila da prije spavanja zamolim Nebo da je čuva, ma gdje god da je sada.

15.04.2016.

Kraj života

Čežnja prepuna nade i srušeni snovi,

Sve tako sivo i mutno,

Ipak sve ima svoju bistrinu boje,

Nešto se gubi i nestaje,

Nešto što je bilo moćno prestaje.

14.04.2016.

Boja ranog proljeća

Tvoje su oči boje ranog proljeća“...boja ranog proljeća...

Zelene oči radija novi jutarnji program nedjeljom uz seksipilan prizvuk novih informacija, čak i onih potpuno nebitnih. Čudno je kako nebitne stvari postaju bitne, a bitne nebitne kad osjetiš čudne vibracije negdje u podsvijesti ženske perspektive... U situacijama u kojima postoji vjerovatnoća da ćeš se morati boriti za nešto, da postoji mogućnost da dijeliš nešto, žena postaje ratnik.

Čak i imaginarne stvari poput zelenih radijskih očiju mogu pokrenuti borbu u nekom kutku mašte; Ali kad osjeti da je sve njeno, da ga nosi na dlanu duše, opušteno će ćaskati sa konkurencijom, jer ne postoji opasnost niti mogućnost i sve se briše, uvlači kandže i gubi smisao za borbu.

Interesovanje lako prelazi sa jednih na druge oči. Boje su različite, a interesovanje relativno.

S obzirom na prisutnost trenutne boje, imaginarni glasovi zamijenit će se ozbiljnim, stvarnim glasom i željom koja izvire iz smeđeg pogleda koji postrijeli svaku ženu tako izazovno i poželjno da ne može da mu odoli čak ni „najtvrđi orah“.

12.04.2016.

One radijske oči više nisu iste

Ponovo onaj glas sa radija... Nekako nije isti kao prvi put... Više ovo nisu one „zelene oči“. Možda u pojedinim momentima, ali...

Nije to ono što je bilo. Ne budi nikakve emocije, ne izaziva maštu. Ne. Ovo nisu zelene oči. Ove oči su neke druge boje. Nekako su iritantne. Nisu seksipilne, izazivačke. Uobičajene! Nije interesantno razmišljati o njima. Svaki momenat ovog jutra  oraspoložim novim gutljajem crne, slatke kafe.

Crnilo ubije monotoniju zvukova. Kroz staklo se naziru zlatni i narandžasti plamičci, pucketaju drva, a toplota se širi svuda naokolo.

Nevažno je sve, i oči i usne i osjećaji kada se vrelina razlije. Razlije se hladnoća u kišu i pretvori se u rosu pa ispari očekujući prvu priliku da zaposjedne teritoriju ponovo po ko zna koji put.

Nevažno je sve. Sve su to sitnice, male stvari. Nebitne. U suštini sve je nevažno. Drvenasto se pogled razlaže na najmanje dijelove.

Dođu ternutci kada ti više nista nije seksipilno. Čak ni ono što je bilo, više nije interesantno. Iz moje ženske perspektive to su momenti kad ti je dosta svega.

Sve je nebitno. To su one sitnice koje su nevažne, zbog kojih se ne nerviraš.

Izgubi se želja za onim osjećajem iščekivanja i prepustiš se svemu što dolazi. Prihvataš svaki novi događaj koji slijedi i gledaš ga sa dozom pesimistične znatiželje, a ipak nisi depresivan, samo si realan.

Nisu to momenti kada nisi sretan, jer sreća je relativna. To je ono kada si sam sebi sasvim dovoljan za jedno ugodno, a tmurno popodne jednog nepoznatog dana.

Sam sebi si sasvim dovoljan za sve.


Stariji postovi

Ženske priče
<< 08/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
Priče o umoru
Simple things
dnevnik jedne kurtizane
Leteci Holandjanin
jedno smo drugo prodali!
Ja, ostali i Koševo
bumbarbuško
Samotnjak
Filozofija palanke
Tako je vriŠĆala Banshee
Umijeće Tersanja
više...

BROJAČ POSJETA
5022

Powered by Blogger.ba